|
Hodočašće hrvatskih branitelja Solin, 29.rujna (Sveta misa u 11 sati) HOMILIJA VOJNOG BISKUPA JURJA JEZERINCA Uvod (na početku mise) Braćo i sestre, najprije želim izraziti veliku radost što Ministarstvo hrvatskih branitelja uspješno ostvaruje plan da se hodočašće hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji svake godine organizira u jednom od brojnih svetišta Majke Božje diljem Lijepe Naše. Tako smo se ove godine okupili u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu. Stoga pozdravljam gospođu Jadranku Kosor, potpredsjednicu hrvatske Vlade i ministricu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, zajedno s njezinim suradnicima. Pozdravljam predstavnike županijskih i gradskih vlasti, braću svećenike (časne sestre) i sve prisutne vjernike. Ali na poseban način pozdravljam vas, dragi branitelji, i članove vaših obitelji, kao i obitelji naših poginulih branitelja i članove udruga koje su proizašle iz Domovinskog rata. Braćo i sestre! Nalazimo se na izvoru našega kršćanstva, na mjestu na kojem su Hrvati došli u dodir sa zapadnom kulturom i primili prve početke vjere. Neka ovaj susret bude prilika za obnove naše vjere, poglavito naših obitelji. Sjetimo se u ovoj svetoj misi i naših poginulih branitelja i svih nestalih… Homilija …Braćo i sestre! U novije vrijeme oči svijeta sve su više uprte u Europu. Na nju se gleda kao zajednicu naroda, ujedinjenih u jednu veliku obitelj sloge i mira. Neki misle da će samim ulaskom u tu tzv. «europsku obitelj» biti riješeni mnogi problemi. Međutim, što se više približavamo toj «europskoj obitelji», sve se više nameće pitanje: Kamo idemo? Kome to idemo? Ovo je pitanje tim aktualnije što se sve jače čuju glasovi da je moguće graditi i izgrađivati svijet bez Boga, bez Isusa Krista i njegova Evanđelja. Znakovi takvoga pristupa očituju se sve više prema osnovnoj stranici ljudskoga društva, a to je obitelj. Naime, sve više primjećujemo da je obitelj na udaru, kao da odjekuje onaj stari Zavodnikov glas iz raja zemaljskoga: «Biti ćete kao bogovi.» Ali također je očito da Europa, ako želi biti jedna velika obitelj ujedinjena u slozi, ne smije nasjesti lukavom Zavodniku koji je pokušao uništiti prvu ljudsku obitelj. Jer kad su naši praroditelji napustili svoj temeljni oslonac, Boga, slijedile su međusobne optužbe. Stoga, valja nam već sada prije ulaska u veliku «europsku obitelj» ozbiljno se zauzimati za otkrivanje i življenje vrijednosti koje su nas održale kroz sve krize burnih stoljeća, a to se poglavito odnosi na vrijednosti obitelji i braka. Možemo biti sigurni, budu li obitelji stajale na čvrstim temeljima, moći će stajati i velika zgrada «europske obitelji.» Već je papa Ivan Pavao Drugi upozorio da je samo poimanje obitelji kao zajednice, utemeljene na braku između muškarca i žene, uzeto na nišan u ime relativističke etike, koja se probija na široke prostore javnog mnijenja i samoga građanskoga zakonodastva. Ali ta proizvedena kriza obitelji ima kao posljedicu također društvenu krizu. Mnoge patološke pojave-od osamljenosti do nasilja, droge i sl.-mogu se protumačiti time što je obitelj izgubila svoju temeljnu zadaću. Ondje gdje zataji obitelj, društvo gubi svoje vezivno tkivo, a to rezultira zlokobnim posljedicama koje pogađaju osobe, poglavito najslabije, kao što su djeca, mladi, hendikepirani, bolesni i stari. Braćo i sestre, često se kaže da je obitelj «kućna Crkva». Ona je zapravo kolijevka Crkve i društva. Ona je mjesto gdje se živi evanđelje, a vjera dalje prenosi. Kršćanski život supružnika, njihova svetost i nerazrješivost njihove bračne ljubavi, njihovo zajedništvo, ljubav prema djeci, spremnost prihvaćanja novoga života, jest njihov poziv i put posvećenja. Stoga su stabilnost braka i obitelji životno važno pitanje Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nesigurnost brakova, brojne rastave, tzv. neželjena začeća, pobačaji, zabrinjavajuća niska stopa nataliteta, neudane djevojke i neoženjeni mladići, neodgovorno roditeljstvo i druge neželjene pojave, stalno upozoravaju na krizu braka i obiteljskoga života. Stoga je prevladavanje obiteljske krize temeljena pretpostavka naše ukupne društvene zajednice. Hvala Bogu da se splitsko-dalmatinska županija još uvijek drži u plusu. Znademo da je padu nataliteta pomogla i ratna agresija koja se očitovala upravo u razaranju hrvatskih i drugih obitelji, a čega ste vi posebno i svjedoci i žrtve, jer ste bili branitelji naših temeljnih vrednota. Stoga valja očekivati da će se svi koji se nalaze u predizbornoj kampanji zauzimati za život, za obitelj-kako bismo pokrenuli Hrvatsku još više naprijed. Sigurno je da kao vjernici ne možemo na izborima podržati one koji su protiv obitelji, protiv kršćanskih vrednota, protiv života, a za sve neodgovorne slobode, jer time su protiv svoga naroda. Braćo i sestre, dragi hodočasnici! Nalazimo se u Gospinu svetištu u Solinu. Marija je bila uvijek nerazdvojivo povezana sa svojim Sinom Isusom Kristom. Bili su združeni u bitki protiv paklenoga neprijatelja sve do pobjede nad njim. Marija je sada združena sa svojim Sinom u nebu. Ali nije se od nas udaljila, nego nam je još bliža. Ne smijemo zaboraviti da se i danas vodi borba između dobra i zla. Sotona je, kako kaže Sveto Pismo uvijek na djelu. Najnoviji primjer je sramotna presuda Haaškog tribunala za zločine nad Vukovarom. To nam je poticaj da se još više oslonimo na Boga, na njegovu pravdu i milost te da se još čvršće međusobno povežemo u svakodnevnoj obrani. Stalno smo izloženi tom napadu, jer borba će trajati do konca svijeta. Nemiri koji se javljaju, sukobi među državama, nasilje u obitelji, djelo su Zloga. Ali mi kao vjernici znamo da pobjeda dolazi od Boga, od Uskrslog Gospodina. Stoga se ne trebamo bojati ničega, pa ni našeg ulaska u veliku «europsku obitelj». Dapače, osjećamo to kao častan poziv da najvećim blagom, vjerom našom, obogaćujemo druge, kako nas je i papa Ivan Pavao Drugi poticao. I zato, dok neki pomalo strahuju, gledajući neizvjesnu budućnost, mi se kao kršćani trebamo pitati: Je li naše prianjanje uz Isusa Krista jače od snaga koje nas dijele, a koje jačaju ekonomski, etnički, kulturni napredak Europe? Zapamtimo, braćo moja, obnova našeg srca koja nastaje iz susreta s Isusom Kristom, najveće je naše blago kojim idemo u susret drugima. Stoga nas apostol Pavao u poslanici Efežanima opominje i poučava: «Jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se možete oduprijeti svim zasjedama đavla» (Ef 6, 10). Tako neka bude. Amen. |
|
Hvalospjev ljubavi Kad jezike bih sve govorio, a ljubavi ne bih imao bio bih mjed što ječi cimbal što zveči samo prašina i dim bez ljubavi! Kada imao bih proricanja dar, znao tajne, znao znanje sve, snagom vjere premještao brda i svo blago za bijedne predao bez ljubavi mi ništa ne bi vrijedilo! Ljubav je strpljiva, ljubav dobrostiva, Ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne oholi, nepristojna nije, ne pravda se, nije razdražljiva, prašta zlo zaboravlja! Ljubav je strpljiva, ljubav dobrostiva, Ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne oholi, pravdi se raduje, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, ispričava! Proroštva - ona će iščeznuti, jezici - oni će umuknuti kada s neba savršeno dođe sve nesavršeno tu će nestati Samo ljubav nikad neće prestati! |
|
Ako tražiš mir: Rimljanima 5:1, II. Ivanova 14 Ako sve ide po želji: Psalam 33, I. Timoteju 6, Jakov 2:1-17 Kada započinješ s novim zadatkom: Psalam 1, Izreke 16 Kada želiš s ljudima oko sebe pravilno postupati: Rimljanima 12 Ako imaš brige u obitelji: Psalam 121, Izaija 40 Kada si obeshrabren: Psalam 23, 42, 43 Kada nevolja postaje veća: II. Timoteju 3, Hebrejima 13 Kada te prijatelji napuste: Matej 5, I. Korinnćanima 13 Kada dolazi iskušenje: Psalam 15, 19.139, Matej 4, Jakov 1 Kada ti je svega previše: Psalam 34, 71 Kada ne možeš zaspati: Psalam 4, 56, 130 Kada si imao svađu: matej 18, Efežanima 4, jakov 4 Kada si umoran: Psalam 75:1-7, Matej 11:28-30 Kada želiš dobiti oproštenje: Luk 15, Filemon Kada si bolestan: Psalam 6, 39, 41, 67, Izaija 26 Kada je tvoja vjera slaba: Psalam 126, 146, Hebrejima 11 Kada ti se čini da je Bog daleko: Psalam 25, 125, 138, Luka 10 Kada se osjećaš usamljeni i nesiguran: Psalam 27, 91, luka 8 Kada se bojiš smrti: Ivan 11, 17, 20 II. Korinćanima 5 Kada si sagriješio: Psalam 51, Izaija 53, Ivan 3, I. Ivanova 1 |
|
Sve je za tebe, Bože moj! 7.prosinca 1955. godine Gospodine, moja osjetila zamiru, ne vidim i ne čujem tvoju slatku prisutnost, ni tvoj moćan glas. Gdje si se sakrio, Sunce života moga? Ti vidiš, Isuse moj, kad se sakrije sunce nastaje noć, studen. I ja sam u tami ostavljena. Ali ja sam pripravna trpjeti. Ako je zbog mojih grijeha, oprosti mi, oprosti mi i ne gledaj na moje grijehe već ih po svom milosrđu i radi svoje prolivene presvete krvi oprosti i oživi me. Vrati mi svoju milost radi milosrđa svoga i boli Majke svoje. Vidiš kako je ona plakala kad te je izgubila za tri dana i opet kad te je plačući zagrlila. O Majko Isusa moga, moli za mene da mi Gospodin povrati svoju milost i oprosti moje grijehe. Sveta, bolna Majko, moli za mene grješnicu sada i na času smrti moje. Amen. Isuse, Spasitelju moj, oprosti, preobrati me, spasi me! Radi svoje muke i smrti za mene i za grješnike. Vječni, predobri Oče moj, prikazujem ti predragocjenu krv tvoga ljubljenog Sina, njegove boli i presvete rane u naknadu za svoje grijehe i za oproštenje grijeha svojih. Oče moj, u ruke tvoje izručam duh svoj i cijelu ovu tvoju Družbu. Sve je za tebe, Bože moj. |
|
Svim blogerima preporučujem odličan blog angelo1.blog.hr Čitajte ga i dajte podršku don Anđelku koji je hrabar svećenik ustrajan u svjedočenju kršćanskih ideala. Hvala svima od srca koji će to učiniti. Bog vas sve blagoslovio, i našeg don Anđelka. 100% Bog, Crkva i Domovina! |
|
SVI SVETI Sveci imaju puno srca. Sveci su obazrivi. Sveci su pažljivi slušatelji. Sveci su zabavno društvo. Sveci ne ogovaraju nikad. Sveci se ne boje pogledati kakvi su. Sveci malo govore, a puno rade. Sveci na drugom traže i pronalaze smo najbolje. Sveci uvijek misle pozitivno. Sveci nikad ne stavljaju maske. Sveci puštaju druge naprijed. Sveci vide u svakome dobro. Sveci ponekad i pogriješe. Sveci nikad ne prestaju učiti. Sveci znaju da trebaju oproštenje. Sveci ne raznose glasine. Sveci izgledaju kao brižne majke. Sveci znaju da se osmjesi vraćaju. Sveci uživaju u dobrome smijehu. Sveci ne govore zlo. Sveci ne govore previše. Sveci žive u ljubavi. Sveci znaju da su ljubljeni. Sveci mogu primati udarce, a ne zadavati ih drugima. Sveci nakon pada ustaju. Sveci su milosrdni |
|
AKO… Ako možeš sačuvati glavu kada je svi gube a optužuju tebe, ako možeš vjerovati sebi kada svi u tebe sumnjaju ali da im dopustiš da sumnjaju, ako možeš čekati, a ne umoriti se od čekanja, ili slušati laži, a u njima ne sudjelovati, ili da te mrze, a da ne daješ razloga za mržnju, a ipak da ne izgledaš suviše lijepo niti govoriš suviše mudro, ako možeš sanjati, a da snovi tobom ne zagospodare, ako možeš misliti, a da ti misli ne postanu ciljem, ako si u stanju suočiti se s pobjedom i propašću, a da se prema njima ponašaš jednako, ako možeš podnositi istinu koju si izrekao, koju su hulje izopačile da bi zavarale ljude, ili gledati stvari kojima si posvetio život-polomljene, i pogneš se da ih popraviš pohabanim alatom, ako si u stanju prikupljati sve svoje pobjede i riskirati ih u jednom krugu «krajcarica», i izgubiti i poći ponovo od svojih početaka a o gubitku nikada ne izustiti ni riječi, ako si u stanju prisiliti srce, živce i mišiće da ti služe dugo pošto ih više ne bude i da nastave tako kada u tebi nema ničega, osim volje koja im naređuje «nastavite», ako možeš govoriti s masom, a zadržati čestitost, ili hodati s kraljevima-a ne izgubiti običnost, ako svi na tebe mogu računati, ali nitko previše, ako neoprostivu minutu možeš ispuniti dugim bjekstvom od šezdeset sekundi, tvoja je Zemlja i sve na njoj, i još više- BIT ĆEŠ ČOVJEK SINE MOJ. R. Kipling |
|
U povodu 30. obljetnice Godine Hrvatskoga velikoga krsnog zavjeta, u kojoj smo na Gospinu otoku u Solinu 1975./76. proslavili jubilarna slavlja: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i Tisućitu obljetnicu Gospina svetišta koje je dala sagraditi kraljica Jelena, naša Nadbiskupija u suradnji s biskupijama Splitske metropolije organizira zajedničko molitveno slavlje u Gospinu prasvetištu pod geslom Na živom izvoru. Svečanost će se odvijati u Solinu na Gospinu Otoku. U petak navečer će se, 13. listopada 2006., održati prigodna akademija s dijelovima svečane priredbe iz 1976. godine, a u subotu molitveno druženje i zajedničko euharistijsko bogoslužje koje će predvoditi splitsko-makarski nadbiskup dr. Marin Barišić s biskupima Splitske metropolije, svećenstvom i narodom. Osnovna je nakana spomen-slavlja svijest o novom vremenu i našem kršćanskom životu, pozivu i zalaganju u današnjem društvu različitih ideja i svjetonazora, religija i ideologija, shvaćanja i osporavanja. Pred očima su nam temelji vjere i današnje okolnosti pred kojima ne možemo i ne smijemo zatvarati oči. Riječ je s jedne strane o Hrvatskom velikom krsnom zavjetu kojim su naši pradjedovi, prije više od 13 stoljeća, prihvatili kršćansku vjeru i kulturu, s druge mi i naše današnje okolnosti, Godina velikoga zavjeta iz 1976. i naš osobni krsni savez, naše krštenje, te u toj perspektivi naše aktualno posvješćenje svog kršćanskog identiteta i vjerskoga poziva. Ove smo godine, koja je u našoj nadbiskupiji posvećena sakramentu krštenja, u tom duhu sigurno radili i razmišljali. No i ovih je dana – kad se pripremamo za zajednički molitveni susret, u kojemu ćemo zahvaliti Bogu na daru 13-stoljetnog kršćanstva u našemu narodu i obnoviti svoj krsni zavjet – potrebno o tomu razmišljati, te u tom svjetlu sve naše nakane smireno i odgovorno tumačiti, kako bismo bili što spremniji odgovoriti na izazove novih vremena. Nakane su, kako rekosmo, aktualne. Radi se o živoj, djelotvornoj vjeri i duhovnim vrednotama. U našim današnjim prilikama. Ovdje i sada. Zbog toga ćemo najveću pozornost posvetiti sakramentu krštenja, zapravo našeg osobnog saveza s Bogom. Ono je glavna odrednica, temelj i uporište naše vjere, te bitno odredište vjerničke svijesti i kršćanskog angažmana. U javnom i privatnom radu. Uz to ćemo, što je veoma važno u ovom spomen-slavlju, ukratko upozoriti na Godinu velikoga zavjeta i trajno značenje krsnog saveza naših pradjedova s Bogom, koji je tijekom dugih stoljeća ostvarivao i učvršćivao Božji narod na našim prostorima. Nema dvojbe, povijesni je krsni savez višestruko značajan. Crkveno i društveno. Jer, koliko god je vjera osobna – i u toj je percepciji treba izgrađivati u duhu bogoljublja i čovjekoljublja – ne smijemo zanemariti ni njezinu društvenu ulogu. Budući da je čovjek društveno biće, da živi u zajednici, vjera i vjerske vrijednosti imaju opći duhovni i društveni karakter. Spontano se uprisutnjuju ili, ako hoćete, utjelovljuju u konkretnoj tradiciji i životnom iskustvu. U povijesti i kulturi jedne zajednice, Crkve i naroda. U tom je smislu naš Hrvatski veliki krsni zavjet imao neprocjenjivu vrijednost, utjecaj i značenje. Svih trinaest stoljeća. I danas je na djelu. Ne smijemo na nj zaboraviti. Naprotiv, treba ga aktualizirati i s njim surađivati. Dapače, stalno ga obogaćivati. Na ljudskoj i kršćanskoj razini. To su važni ciljevi i bitne nakane ovogodišnjeg spomen-slavlja koje nas otvara vremenu i vječnosti, Bogu i čovjeku, te životno upućuje što znači biti kršćanin/kršćanka u svom vremenu i prostoru. Ovdje i sada. Danas. Hrvatski veliki krsni zavjet Na našem se hrvatskom području veoma rano ostvaruje i razvija poruka Kristove radosne vijesti. Već u apostolskim vremenima sv. Pavao šalje svog učenika apostola Tita u Dalmaciju (2 Tim 4,10). Tako se u prvim stoljećima na našim današnjim prostorima, poglavito u Dalmaciji i središnjoj Hrvatskoj, zatim u Istri i Srijemu razvijaju velike kršćanske zajednice koje su imale svoje biskupe i mučenike; primjerice, u Solinu sv. Dujma, u Sisku sv. Kvirina, u Poreču sv. Mavra, u Srijemu sv. Ireneja… Zahvaljujući tomu, naši su se pradjedovi odmah po dolasku u novu domovinu susreli s Kristovom vjerom. Štoviše, već su 641. godine imali izravne odnose s Petrovim nasljednikom, Ivanom IV., koji je poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da u Rim donese moći solinskih i istarskih mučenika. Stari su Hrvati, tada još pogani, lijepo primili opata Martina i dopustili mu da ispuni svoju misiju. (Osnovni su podaci o tomu povijesno zapisani u papinskoj službenoj kronici Liber Pontificalis, a kapela sv. Venancija ranokršćanskog biskupa na našim prostorima, podignuta u krstionici rimske bazilike sv. Ivana Lateranskoga, upućuje na iznimno značenje tog povijesnog događaja.) Naš povijesni savez s Bogom Sve će to, kao i blizina organiziranih crkvenih zajednica u hrvatskom susjedstvu, činiti da je hrvatski narod prvi među slavenskim narodima primio kršćanstvo. Naši su se pređi dragovoljno pokrstili te društveno i povijesno potvrdili svoj krsni savez s Bogom. Taj čin pokrštenja, osobnog i narodnog, koji nas je uveo u kršćanski svijet i europsku kulturu, u našoj se crkvenoj povijesti naziva Hrvatski veliki krsni zavjet ili, u istom značenju, povijesni savez s Bogom. Iako se pokrštavanje hrvatskoga naroda odvijalo od 7. do 9. stoljeća, spomenuta je 641. godina prihvaćena kao početni datum hrvatskoga kršćanskog puta. U tom su svjetlu naši biskupi 1939. s predsjednikom Biskupskih konferencija na čelu, današnjim blaženikom Alojzijem Stepincem, tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom, odlučili da se 1941. godine proslavi 13 stoljeća hrvatske kršćanske povijesti, civilizacije i kulture. Tom su prigodom napisali i svoju poslanicu, u kojoj su izložili ciljeve velikog jubileja. «Proslava 1300. godišnjice naših prvih veza sa Svetom Stolicom», pišu tada naši biskupi, «treba biti veličanstven čin zahvalnosti Hrvatskoga naroda Bogu; čin zahvalnosti za lijepu domovinu, za dar prave vjere i za sva dobročinstva primljena tijekom 13 stoljeća» (Najznačajniji jubilej Hrvatske, Zagreb, 1941., str. 41.- 60.; navod, str. 55.). Nažalost, ratne su neprilike onoga doba spriječile već pripremljenu proslavu. Poslije rata su, ponovno, poratne okolnosti, komunistička diktatura i njezin ateizam, nanovo odgodile jubilarne planove i događanja. Solinska Godina Velikoga zavjeta Tek je, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, 1000. obljetnica Gospine crkve, koju je sagradila kraljica Jelena na Otoku u Solinu, dala poticaj da se planirani jubilej: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata poveže s jubilarnom obljetnicom Jelenina svetišta i svečano proslavi na razini Crkve u hrvatskom narodu. Tako je jubilarna obljetnica Hrvatskog velikog krsnog zavjeta zajednički proslavljena prije 30 godina, 1975./76. u Solinu. Svečanosti su započele na Malu Gospu 1975., a završile 12. rujna 1976. Zbog jubilarnih slavlja ta je godina nazvana Godina velikoga zavjeta (usp. o tomu: D. Šimundža, Godina velikoga zavjeta. Hrvatski kršćanski jubileji, Crkva u svijetu i Svetište Gospe od Otoka, Split, 1977.). Cijela je ta godina bila zajednički blagdan. Hodočašća su se redala iz svih krajeva, iz domovine i inozemstva. Slavlja su bila veličanstvena, posebno završno 12. rujna 1976. na kojemu je sudjelovao izaslanik Svetoga Oca, pročelnik kongregacije za nauk vjere, naš kardinal dr. Franjo Šeper, i svi naši biskupi s uglednim predstavnicima europskih krajevnih Crkava i zastupnicima različitih religija, s brojnim kardinalima, biskupima, narodom i svećenstvom. Veliki je jubilej imao važne razloge i poticajna događanja, no središnji mu je cilj bila aktualizacija kršćanskih vrednota i opća duhovna obnova, osobna i društvena. Evo kako su to izrazili hrvatski biskupi u jubilarnoj poslanici Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata: «Naša je želja da tijekom ove godine sva naša katolička zajednica – razmišljajući o Marijinoj vjeri, kojom je Ona primila Riječ Božju u svoje srce i u svoje tijelo, te tako začela svijetu Spasenje – obnovi svoju vlastitu vjeru u ovom sadašnjem povijesnom času» (Biskupska poslanica, br. 13.). U toj su nakani naši biskupi Godinu velikoga zavjeta, u kojoj se slavila i 1000. obljetnica Jelenina prasvetišta, stavili pod zaštitu Blažene Djevice Marije i proglasili je Hrvatskom marijanskom godinom. U svezi s tim su – da bi naglasili plodonosno značenje velikoga zavjeta naših pradjedova – za jubilarno geslo uzeli biblijske riječi: «Blažena ti što povjerova» (Lk 1,45). Na živom izvoru Stvari su dovoljno jasne. Naš je povijesni krsni zavjet duhovno i društveno veoma znakovit. U vjerskom je i društvenom smislu stalna i trajna vrednota. Živi izvor duhovnih nadahnuća i kulturnih vrijednosti. Na njemu se uzajamno razvijalo i raslo naše crkveno i narodno zajedništvo. Svijest i praksa. Pod tim je vidom, u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, veliki krsni zavjet imao važnu duhovnu i civilizacijsku ulogu. Koliko u crkvenom životu i odgoju, toliko i u nacionalnom rastu i razvoju, u narodnoj svijesti i državotvornom zajedništvu. Zahvaljujući toj povijesnoj činjenici, kršćanske su religiozne vrednote imale značajnu funkciju u mnogim pokoljenjima. Više od trinaest stoljeća. I to tako snažnu i znakovitu da su – uz druge društvene, duhovne i kulturne vrijednosti: etničke i jezične, gospodarske i političke – bile i ostale trajan biljeg našeg crkvenog i narodnog bića. S tog je gledišta – budući da se vjera prenosi iz pokoljenja u pokoljenje – naš povijesni zavjet važan za cjelokupnu kršćansku povijest u hrvatskom narodu. Bio je i ostao znak i određenje našem duhovnom putu i povjerenju. I danas je poticaj i podloga tog istog puta i određenja, pa, možemo slobodno reći, i našeg osobnog saveza s Bogom: u sakramentu krštenja koji smo primili i primamo. To je razlog da mu se uvijek iznova vraćamo. Trajan je putokaz i uporište; dapače, poticaj i ohrabrenje da o svojoj vjeri praktično razmišljamo i odgovorno s njom živimo. Ne u nekoj nostalgičnoj prošlosti, nego u kristovskoj izvornosti i današnjoj konkretnosti. U posvješćenju svog ljudskog poziva i kršćanskog poslanja, kao svjedoci Božje ljubavi prema svakom čovjeku. S tog su gledišta i danas pred nama isti ciljevi koje su u svezi s Velikim jubilejom isticali hrvatski biskupi u svojim poslanicama, i onoj iz 1941., i onoj iz 1976. godine. Oba je puta bio glavni naglasak s jedne strane na zahvalnosti Bogu, s druge na živoj vjeri i djelotvornoj obnovi. U religioznom i dobrotvornom smislu. Dakako, i danas svoju vjeru moramo shvaćati i ostvarivati u toj izvornosti i cjelovitosti. U odnosu prema Bogu i prema čovjeku, na duhovnoj i socijalnoj razini, te u tom duhu razmišljati i djelovati. Na svim područjima javnoga i privatnoga života. Koliko u osobnom i obiteljskom, toliko jednako i u javnom radu i zalaganju. U kući i na ulici, u crkvi i na radnomu mjestu, u znanosti, prosvjeti i kulturi, gospodarstvu i politici, sredstvima javnog priopćavanja i svim drugim životnim situacijama. Uvijek vjerodostojno i odgovorno. Pod vidom vremenitosti i vječnosti. Što je krštenje i što nam ono znači? Svjesni smo istinske vjere i kršćanskog duha u našemu narodu, ali smo jednako tako svjesni novih ideja i kretanja, poglavito utjecaja javnog tiska i elektroničkih medija, koji se olako poigravanju s kojekakvim pričama i izazovima, te tako, zanemarujući etičke vrijednosti i moralnu svijest, uporno nagrizaju i ruše humane temelje današnje civilizacije i kulture. Štoviše, u novije se vrijeme, počesto, i nominalni vjernici opredjeljuju za subjektivna gledišta i liberalna shvaćanja, pa kad se radi i o osnovnim religioznim načelima i duhovnim vrijednostima, o praktičnoj vjeri i moralu. Čudno je to, naši se sugrađani u velikom postotku – višem od 90% – izjavljuju kršćanima, unatoč tomu, njihovo ili, točnije, naše se kršćanstvo malo osjeća u društvu. Zašto je to tako? Gdje je naša svijest, praksa i glasnost? Radi li se, možda, samo o izvanjskoj pripadnosti kršćanstvu, takozvanoj kulturološkoj vjeri, ili je u pitanju nehaj i zaborav osnovnog značenja kršćanskih vrednota, u biti sakramenta krštenja i krsnih obećanja, te u vezi s tim gubljenje vlastitog identiteta i vjerničkog elana. Bilo kako bilo, danas nam je, možda više nego prije, prijeko potrebna suvremena vjerska pouka i dobrotvorna praksa, cjelovit odgoj i osvjetljenje životnog smisla. Moramo znati tko smo i što smo, u čemu je naša vrijednost i odgovornost. Budući da je krštenje neizbrisivi pečat našeg kršćanskog identiteta i trajno nadahnuće vjerničkog poziva, ovdje ćemo podsjetiti na njegovo sakramentalno značenje i praktičnu ulogu u našem kršćanskom određenju i životu. Moramo odmah napomenuti da je višestruko znakovito. Jer, kao što je Hrvatski veliki krsni zavjet naš povijesni savez s vjerom i vjerskom kulturom, tako je krštenje naš osobni savez s Bogom te trajan putokaz našeg istinskog rasta i razvoja. Što je, u biti, krštenje? Krštenje je Božje djelo. Iskaz Božje milosti i ljubavi prema čovjeku. Ali i savez, u Kristu, krštenika s Bogom i evanđeoskom porukom. Krist je za to i došao na zemlju. Donio nam je dar prave vjere i uputio da s njim živimo u nadi i ljubavi. U toj je nakani zapovjedio apostolima i njihovim nasljednicima: «Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28, 19). Te božanske riječi ukazuju na opću i, što je veoma važno, ishodišnu ulogu sakramenta krštenja u kršćanskoj svijesti i praksi. Pod tim ga vidom doživljavamo i znamo da je to naš prvi sakrament, po kojemu, s Kristom i u Kristu, postajemo posvojena djeca Božja i članovi Crkve. Plodovi su mu mnogostruki. Po naravi je Božji dar koji nas milošću Duha Svetoga duhovno preporađa i čini «dionicima božanske naravi» (2 Pet 1,4); briše istočni grijeh i oprašta osobne slabosti. S tog je gledišta posebno važan njegov biljeg, neizbrisivi krsni pečat. Zato se samo jednom prima. Ni grijeh ga ne može izbrisati. Krštenje nam u toj perspektivi otvara povlašteno područje suradnje s Trojedinim Bogom i evanđeoskom misijom. Uvodi nas u crkveno zajedništvo i omogućuje primanje drugih sakramenata. U biti, ono je naše religijsko i religiozno, vjersko i životno određenje – osnovno obilježje vjerničke svijesti i temelj duhovne aktivnosti. Te nam sakramentalne i životne stvarnosti bivaju još jasnije, kad znamo da ono u sebi uključuje Pashalono otajstvo – tajnu Velikoga petka i slavu Kristova uskrsnuća. Da je trajno svjetlo praktičnoga života i vječnoga spasenja. Ukratko, svi smo mi, kao vjernici, s Kristom i u Kristu, po krštenju ono što jesmo: članovi Božjega naroda i baštinici kraljevstva nebeskoga, suradnici u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i upravnoj službi, te u tom smislu svjedoci Božje Riječi i njezini praktični apostoli u svom prostoru i vremenu. Osobni savez s Bogom Sve nas to vodi dubljoj spoznaji i širem razmišljaju. To više što je krštenje, za sve nas i svakoga pojedinačno, osobna iskaznica religijskog i religioznog određenja. Pod tim ga vidom bogoslovna misao i kršćanska zajednica doživljavaju kao Božji dar i neizbrisivi biljeg krštenikova saveza s Bogom. U toj nas percepciji s jedne strane sjedinjuje s Kristom i otvara njegovoj misiji, bogoljublju i čovjekoljublju, s druge nam predočuje naše dužnosti i obveze. Jasnije rečeno, podsjeća nas na našu vjerničku pripadnost te upućuje na kršćansku praksu i poslanje. Drugim riječima, koliko nas naše krštenje duhovno preporađa i životno određuje, toliko se mi, s naše strane, s njim poistovjećujemo i sakramentalno obvezujemo na svoje ljudsko dostojanstvo, kršćanski svjetonazor i aktivno zalaganje za evanđeoske poruke i etičke vrijednosti. U javnom i privatnom životu. Krštenje se, dakle, u tom duhu prima i prihvaća, ne nipošto kao formalan i prolazan znak ili obilježje, nego kao stvarno i trajno stanje, s kojim se živi i djeluje. U toj je zbiljnosti povlašteni «pečat» uprisutnjenja Božje milosti u krštenikovu osobnost, pri čemu je, u vezi s tim, vrlo jasno izražen svojevrsni ugovorni odnos između krštenika i Trojedinoga Boga, u čije ime Crkva podjeljuje ovaj sakrament. Ispovijed vjere ili krsna obećanja S tog je gledišta uputno uočiti krštenikovo mjesto i ulogu u sakramentu krštenja. Koliko u činu primanja, toliko u praktičnom ostvarenju njegovih darova i naših obveza. Jer, krštenje sa svojim duhovnim bogatstvom nosi u sebi i naše sakramentalne dužnosti i obveze. Ne će nas to iznenaditi kad znamo da je ono bitno obilježje svakog kršćanina. Da je, zapravo, naša osobna iskaznica u današnjem pluralističkom svijetu, u kojemu je veoma važno u svim situacijama pokazati svoje religiozno uvjerenje i etičko stajalište. Možemo slobodno reći svoj kršćanski identitet. Sve je to uključeno u sakramentu krštenja. U toj perspektivi krštenik ili krštenica, primajući krštenje, za to znaju. Ni u životu ne smiju ostati pasivni. Naime, dok Bog u sakramentu krštenja njima iskazuje svoje darove, oni se istodobno opredjeljuju za kršćanski svjetonazor i Božji put. Najjasnije se to iskazuje u ispovijedi vjere ili krsnim obećanjima. Time se uspostavlja spomenuti savez s Bogom. Vjera je pri tomu u središtu svega, ali ni konkretna zbiljnost nije zaboravljena. Dok se sjedne strane ispovijeda vjera u Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga, zatim vjerovanje u Kristovo poslanje i svetost Crkve te glavne vjerske istine: općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni, krštenik se sa svoje strane obvezuje na izbjegavanje svake veze sa zlom i grijehom, s pokvarenošću i sotonom. Budući da je sotona u našoj percepciji simbol svih ljudskih zavodljivosti i zala, sve su ljudske pogreške, sklonosti i devijacije uključene u slikovitom pitanju: Odričete li se sotone i svih djela i zavođenja njegovih? Potvrdni odgovor „odričem“, zajedno s dubokom vjerom u Božju pomoć i osobno zalaganje, izražava temeljni krštenički zavjet ili savez s Bogom. Pod tim je vidom krštenje, pristupimo li mu cjelovito, s jedne strane Božji dar, s druge naša stvarnost, životno određenje i konkretna praksa. Vjerski odgoj i kršćansko ponašanje U tom svjetlu su i obredni čini primanja sakramenta veoma znakoviti. U svim svojim aspektima: teološkom i liturgijskom, pravnom i praktičnom. Puni su bogoštovne poruke i kršćanske simbolike. Toliko su u sebi bogati da nam, kad smo ih svjesni, kad o njima razmišljamo, uvijek nanovo tumače što je u biti krštenje, odnosno, što u njegovu određenju, zapravo, znači biti kršćanin u konkretnoj stvarnosti. Mnogo je toga od Božje milosti do naših obveza o čemu bismo trebali razmišljati, no ovdje ćemo, radi osnovnih sadržaja, spomenuti najvažnije krsne simbole: krsni studenac i blagoslovljenu krsnu vodu, kao izvore rađanja novog, duhovnog života; sveto ulje, kao prisutnost Božje milosti, posvećenja i snage; bijelu haljinu, kao znak krsne nevinosti, ustrajanja u dobru i iskonskoj plemenitosti; upaljenu svijeću, kao Kristovo svjetlo koje nas uči kakao ćemo u svom radu i životu istinski vrednovati stvari i događaje, smisao i konačni cilj čovjeka. Glede primanja samog sakramenta, u nas su postupci odavno uhodani. Treba ih se pridržavati u duhu Crkvenog nauka i Zakonika kanonskog prava. Kršteničke želje i odluke izražavaju sami krštenici. Naravno, ako se krste djeca, krštenje traže njihovi roditelji. Stari je to običaj kad je riječ o vjerničkim obiteljima i kršćanskoj sredini. S obzirom na činjenicu da sakrament uključuje jamstvo kršćanskog odgoja i života, roditelji i kumovi zajednički sudjeluju na krštenju djeteta i prihvaćaju dužnost vjerske pouke. Sam ih krstitelj na to upozorava i oni se svjesno obvezuju da će svog krštenika odgajati u vjerničkom iskustvu i molitvi. Koliko u vlastitom domu, toliko u župnoj zajednici, školskom vjeronauku i katehetskoj pouci. (S tog je stajališta veoma važno da župnici svake godine, poglavito u uskrsnom vremenu, protumače sakrament krštenja te, u vezi s tim, izlože roditeljske i kršteničke obveze, na koje, ponekad, olako zaboravljamo.) Budući da i u nas, u novim okolnostima, ima nekrštenih odraslih osoba, i one se, ako to žele i hoće, mogu krstiti. Naravno, za to se trebaju odgovorno pripremiti. (Zbog toga su župnici obvezni početkom svake školske godine najaviti i organizirati, sami ili zajedno s voditeljima pripremnih tečajeva, redovite pouke odraslih u svojim župama za primanje sakramenta krštenja). Samo po sebi je jasno da se odrasli krštenici, potaknuti Božjom milosti, osobno prijavljuju za svoje krštenje. Jednako tako, u činu primanja sakramenta – u pratnji svojih kumova, prijatelja, rodbine i župne zajednice – sami izriču krsna obećanja te tako izravno potvrđuju osobni savez s Bogom. U tom se doživljaju, u samom činu primanja, istinski poistovjećuju sa svojim krštenjem te svjesno prihvaćaju vjerski odgoj i kršćansko ponašanje. Konačno, i to treba spomenuti, sakrament krštenja je na ljudskoj i božanskoj razini tako važan da ga službenik Crkve, župnik ili krstitelj, upisuje u Knjigu krštenika. Taj zapis potvrđuje i svjedoči, u vremenu i vječnosti, tko smo i što smo,što nam krštenje znači i na što nas praktično obvezuje. Velika je svetinja sakrament krštenja, temelj je cijelog našeg vjerničkog rasta i života, religiozne svijesti i primanja drugih sakramenata. Kad ga u tom duhu odgovorno shvaćamo i s njim, uz Božju pomoć, praktično živimo, s pravom možemo reći: «Oče naš koji jesi na nebesima…» |
|
Isuse, dođoh ti reći, kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši. Dođoh Ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me. Dođoh Ti se tužit u suton ovoga dana, jer me odviše peče i boli ova rana. Kleknuh da Ti se jadam, ali me zbuni tvoje raspelo. Žižak Ti osvijetli lice, raspeto, presveto tijelo. U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, o, Bože, što da se tužim, pa mene je pred Tobom sram. Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi. Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje. Kako je tuga tvoja teška I sitne boli moje. Isuse, dođoh ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe, iščeznu moja rana. Ovaj predivan tekst je napisao velečasni Zlatko Sudac. Tekst koji bi nas sviju trebao potaknuti na razmišljanje! |
|
Šaljem Vam lipe pozdrav iz Solina, mog grada kojega volim svim srcem i dušom. Kako nam se uskoro približava blagdan Male Gospe u mom gradu se mnogo toga događa; mnoge kulturne manifestacije, a ja s nestrpljenjem očekujem promociju knjige mog župnika don Vinka i koncert Tonija Cetinskoga. Promocija knjige je 31.kolovoza, a koncert 5.rujna.Pa dođite, nećete požaliti! S oduševljem čitam blog riapostol.blog.hr i preporučujem ga svima od srca.Svaka čast svim normalnim blogovima, a meni je ovaj prirastao srcu, izvrstan je. Toliko od mene, za sada. Do skorog čitanja, Bog Vas blagoslovio 100%!! |